Persefona, padanje
Jedan narcis međ običnim drugim krasnim
cvjetovima, jedan kao nijedan drugi! Povukla se,
zaustavivši se da povuče snažnije –
kada je, iskočivši iz zemlje,
na sopstvenim blistavim i strašnim
kočijama, on došao da potvrdi svoje pravo.
Gotovo bješe. Niko je ne ču.
Niko! Iz stada svog bješe zalutala.
(Upamtite: idite pravo u školu.
To je važno, prestanite sa gluparijama unaokolo!
Strancima ne odgovarajte! Zbijte
se sa svojim drugarima. Dolje gledajte.)
Tako se lako ta jama
otvara. I noga jedna lako potanja u zemlju.
Demetrina molba Hadu
Samo ovo želim za tebe: znanje.
Da bi shvatio kako svaka želja ima krajnje stanje,
da bi spoznao kako smo odgovorni za živote
što ih mijenjamo. Vjera bez troška ne dolazi,
niko ne vjeruje bez umiranja.
Sad po prvi put
jasno vidim stazu koju si zasadio,
kao zemlju zaludu otvorenu,
dok si sanjao obilje
cvijeća.
Nema prokletstava – samo ogledala
što uzdižu duše bogova i smrtnika.
I ja zato odustajem od ove sudbe, takođe.
Vjeruj u sebe,
naprijed samo – da vidiš kamo to će odvesti te.
Ars Poetica
Trideset milja do jedinog pristojnog restorana
ništa bješe, treptaj
u dugom i potmulom pogledu Vajominga.
Na pola puta do tamo, nepoznati ali strahovito
važan esejist povikao je Stop!
Želim da budem u ovome: i odšetao
15 jardi po zemlji
prije negoli se nebo spustilo dolje a on počeo da trči,
plačući Isus – tamo nema ničega!
Jednom sam srela australijskog romanopisca
koji mi reče da nikad nije naučio da kuva
zato što mu to potkrada stvaralačku snagu.
Ono za čim je najviše žudio
bilo je biti nijem; slagao je stranice;
ulazivši u svaki dan sa sjekirom.
Ono što ja želim od ove pjesme je da bude mala,
avetinjski grad
na većoj mapi želja.
Onda me možete nacrtati kao sokolicu:
putujuću oznaku onoga za čim tragate.
Disanje, beskonačja vijest
Svaki bog je samotan, izgnanik,
iz djelića sačinjen: jelenji rog,
kopito raspuklo. Spremište
želja, svaki je bog prazan
bez nas, pokajnički,
grabulja nam dvorišta u hrpe što ih vjetar raznosi...
Djeca to znaju: ona su
bozima pratnja. Oči po rođenju
su im isprazne, a onda se polako ispunjavaju
mitom o nama samima. Nije tako sa lutkama,
predviđenim brojanju, kojima svaki nožni prstić viri
iz prevelike dječje preobuke:
nema tu mjesta cvjetanju. Tako i mi
dajemo lutke sopstvenoj djeci, a ona
znaju šta će da rade s njima –
postrojavaju ih, a onda upucaju.
Poslije svakog pogubljenja
lutka i bog doimaju se snažnijim.
Novembar za početnike
Snijeg bi bio najlakši
način izlaska – to umekšavanje
neba nalik uzdisaju olakšanja
u konačnici dozvoljenom
kao prinos. Nema kockanja.
Stavljamo grančice za izgaranje
u sjaktavim zakrpama
ali kiša nam to neće dopustiti.
Zato čekamo, gajeći
raspoloženje, praveći muziku
opadanja. Sjedimo dolje
u mirisima prošlim
i uznosimo u svjetlu
koje nas većma napušta.
Bol smo u tajnosti,
sjećajući se
tmurne crte
ili dvoje Nijemaca.
Kada proljeće dođe
obećavamo da ćemo glumiti
budale. Lij,
kišo! Jedri, vjetre,
sa tvojim teretom citri!
Preveo Radomir D. Mitrić
dajemo lutke sopstvenoj djeci, a ona
znaju šta će da rade s njima –
postrojavaju ih, a onda upucaju.
Poslije svakog pogubljenja
lutka i bog doimaju se snažnijim.
Novembar za početnike
Snijeg bi bio najlakši
način izlaska – to umekšavanje
neba nalik uzdisaju olakšanja
u konačnici dozvoljenom
kao prinos. Nema kockanja.
Stavljamo grančice za izgaranje
u sjaktavim zakrpama
ali kiša nam to neće dopustiti.
Zato čekamo, gajeći
raspoloženje, praveći muziku
opadanja. Sjedimo dolje
u mirisima prošlim
i uznosimo u svjetlu
koje nas većma napušta.
Bol smo u tajnosti,
sjećajući se
tmurne crte
ili dvoje Nijemaca.
Kada proljeće dođe
obećavamo da ćemo glumiti
budale. Lij,
kišo! Jedri, vjetre,
sa tvojim teretom citri!
Preveo Radomir D. Mitrić
